'Bio jednom jedan grad...bili jednom jedni ljudi...bio jednom jedan rat... Nestalo je grada, ljudi su se razisli po cjelom svjetu'

Tako je on govorio. Dosao je u velikoj koloni izbjeglica devedeset i neke. Neki su dalje odlazili a neki ovdje ostajali, u mom gradu. On je ostao. Bila je sreca u nesreci da je ovdje imao rodbinu koja nije stedila svoj prostor da njemu i njegovoj porodici obezbjedi bar malo topline u njihovom domu. Tad je postao moj prvi komsija. Jutrom sam gledala u njegov prozor, nocu bih zaspala moleci se za njega.

Pricao mi je o svom gradu, o svojim prijateljima. Znam da ga je mnogo boljela istina, da je patio za onim sto je tamo ostavio. Mi smo ga prihvatili sa mnogo ljubavi, bili smo tek djeca, nismo razumjeli njegovu bol. Mi smo bili sretni sto smo dobili prijatelja i nije nam bilo vazno kako i zasto je dosao. On je odrastao prije vremena ali je i dalje bio dijete zeljno igre i bezbriznog djetinjstva. Naucio je sta znaci bol vec sa svojih 16 godina.

Bio je moj andjeo cuvar, tako jak naizgled a u stvari je bio beskrajno slab, tuzan i slomljen. Samo ja sam znala za njegove suze, tugu i neprospavane noci. Dugo sam nocima gledala u prozor njegove sobe znajuci da ne spava, da u mraku trazi malo proslosti.

Vremenom se iz prijateljstva rodila ljubav... Vremenom je prestao da prica o povratku u svoj grad, znajuci da se uzalud nada. A mozda je samo htio mene da postedi tih prica znajuci da ce se ipak vratiti. I ja sam to znala ali je jedan dio mene ipak odbacivao tu mogucnost. Voljela sam njegov osmjeh, njegove oci. Imao je najnjeznije ruke na svijeti, ljubio je najljepse. Nisam mogla zamisliti sebe bez njega, on je bio dio mog zivota, bio je moj zivot. Krio je svoju nostalgiju od nase ljubavi, ne zeleci da time kvari nesto najljepse sto nam se desilo u najgore doba. I kad sam htjela da prica o tome, on je samo odmahivao glavom.

~ Pusti sad to ,zaboravi ~ govorio je.

Naveo me je da vjerujem da ce zauvjek biti moj, da je zavolio moj grad i da ce ga nasa ljubav zadrzati ovde. Naveo me je da ucinim milion stvari koje ni u snu ne bih ali zbog kojih se ne kajem ni najmanje. Zavodio me je snenim pogledom, dao mi je sve sto ima, dao mi je srce i dusu. Dali smo jedno drugom snove i previse uzeli da bismo mogli ponmovo tako voljeti. Dali smo ljubav, onu cistu, iskrenu, kakva se samo jednom, prvi i poslednji put daje. Nikada necu zaboraviti setnje pored Vrbasa, ni onu noc kad mi je poklonio svoju narukvicu a ja njemu lancic kao znak vjecne ljubavi, kao sjecanje da smo beskrajno voljeli. Zivjela sam sretno ali u iluziji. Zaista sam vjerovala da mu nasa ljubav znaci vise od svega, vise od rodnog grada. Sudbina ga je poslala meni da ga naucim kako se voli i da me nauci kako se voli.

A onda je doslo vrijeme povratka. Rat se stisao, ljudi su se uveliko vracali. Osjecala sam da mi polako izmice sreca, da ja tu nista ne mogu. On je odbijao da razgovara o tome, odlagao je taj bolni trenutak, ostavljajuci u meni nadu da do njega ipak nece doci. A tacno sam znala kad je dosao. Ljubio me je kao da nikada vise nece, grlio me je kao nikada pre. Bez ijedne rijeci sam znala da je kraj svemu i nisam mogla da ga  zaustavim. Mozda bi i ostao da sam molila, plakala, mozda bi zrtvovao svoju srecu zbog nas. Ali, ja to nisam mogla. Znala sam koliko mu znaci taj grad, koliko dugo je cekao da se vrati. Kako da stanem na put njegovoj sreci? Uostalom, cjela njegova porodica je odlazila...

Tako je otisao. Odnio je svu moju srecu , moja jutra, moje noci. Odnio je sa sobom dvije godine mog zivota, dvije godine ljubavi, a ostavio je samo uspomene, tuzne, pretuzne...

Nije se javljao, samo jednom je poslao pismo u kome objasnjava da je najbolje da se ne cujemo jer inace necemo preboljeti jedno drug. Godine su prolazile a ja sam ga i dalje voljela. U jednom momentu sam proklinjala dan kad sam ga srela, u drugom sam ga voljela neizmjerno.

Vrijeme je malo ublazilo bol, neki drugi ljudi su osvajali moje srce, odnosno ostatke mog srca. Dejan je usetao u moj zivot kao prijatelj, znao je za moj bol, znao je da ga nikad necu voljeti kao sto sam voljela Milana, moju prvu i jedinu ljubav. Voljela sam i ja njega na neki cudan nacin ali nikad mi srce nije zatreperilo od njegovog poljupca, nikad nisam zamisljala sebe sa njim u buducnosti. Ali, on izgleda jeste. Zaprosio me je jedne majske veceri, one koja je imala miris ljuibavi u sebi, koja je podsjecala na Milana. Shvatila sam da godine prolaze, da je vrijeme da zaboravim stare rane, da se okrenem sebi i pocnem neki novi zivot. On se nije javio nijednom za sedam godina, nece ni sad. Tako sam odlucila da stavim tacku na sjecanja, da Dejanu pruzim svu srecu kojom je on mene obasipao samo sto ja nisam bila u stanju da je osjetim. Razumio me je kao niko, nije se ljutio ni kad bih bila tuzna zbog proslosti. Prihvatila sam, udala sam se jer sam znala da se vise nikada necu zaljubiti i da me niko nece voljeti takvu kakva sam.

Prosla je godina, nisam se kajala, cak mogu reci da mi je prijao novi zivot, bila sam ponovo sretna. Ali, sudbina mi je zadala novi udarac. Ponovo je dovela njega u moj zivot. Srela sam ga jednom u svom gradu dok sam setala sa Dejanom. Nijemo me je pogledao i nijednim pokretom nije davao do znanja da se poznajemo. Ja sam, za razliku od njega pocela da drhtim, zaboravljena osjecanja su se javila i tad sam shvatila da nista ne moze da ih ubije. Dejan je to primjetio, vidio je da sam promjenila boju i nisam ga mogla lagati. Bio je slomljen jer je i on shvatio da moja osjecanja premu njemu nikad nece biti veca od zahvalnosti, da ga nikad necu voljeti kao Milana. Nije se ljutio jer je to znao od samog pocetka. Nije se ljutio ni kad me je Milan zvao i zamolio da se nadjemo i porazgovaramo. Mozda ne bih otisla da nije bilo Dejana.

Susret sa Milanom ne mogu opisati. Poslije dugih osam godina, ponovo sam osjetila dodir njegove ruke, srce mi se spustilo u pete, doslo mi je da skacem od srece, zaboravila sam da mu vise ne pripadam, da sam udata... znala sam da jedno drugo nismo preboljeli, osjecala sam njegove drhtaje, suze u oku. Plakali samo kao nikada u zivotu, beskrajno srecni i nesrecni u isto vrijeme. Pricao mi je da je sve ove godine trazio neku slicnu meni, da je tragao za ljubavlju koju sam mu ja ukrala i da se svakog dana molio za moju srecu. A moja sreca se srusila njegovim povratkom. Htio je da sve ostavim, da odem sa njim i zaboravim covjeka koji me je volio bez obzira na sve. I ovaj put sam stavila tacku na nasu ljubav, ovaj puta sam otisla ja.

Naredni dani su bili kao u paklu, nisam podnosila nicije prisustvo, sve mi je smetalo, kao da je umro dio mene, nisam imala volje za zivot. Dejan je samo cutao i posmatrao sta se sa mnom desava. Ne mogu ni zamisliti kolika je njegova ljubav bila kad me je jednog dana pitao da li zelim razvod. Rekao je da tako vise ne mozemo, da me i dalje voli ali da nije u stanju gledati me kako patim za drugim. Izvinjavala sam mu se, obecavala da cu se promjeniti ali on je ostao pri svome. Htio je da budem srecna a znao je da jedino uz Milana to mogu. Bilo mi ga je zao jer je zrtvovao svoju srecu, svoj ponos zbog mene i nije htio da budem s njim iz zahvalnosti. Dao mi je mogucnost da promjenim svoj zivot.

Milan je bio beskrajno sretan, kao i ja. Iza sebe sam ostavila covjeka koji bi sve dao za mene ali nije mi zao sto sam otisla jer zaista nikada ne bismo bili sretni poslije svega. Ponovo sam osjetila ljubav, onu pravu, cistu, iskrenu...vjecnu ljubav. Moj je zivot dobio novi smisao, moji snovi su se ostvarili.

Vjerujem i znam da prava ljubav postoji i da je ni vrijeme ni daljina ne mogu slomiti ni ugasiti. Ja imam pravu ljubav iako sam mozda neciju srecu srusila da bih imala svoju. Kao znak zahvalnosti, svom sinu cu dati ime Dejan, kao sjecanje na covjeka koji mi je pokazao kako se voli bez granica. Tako ja sad volim Milana i necu ga sprecavati da ode ako to jednog dana pozeli.

Snjezana G